Autor
Slučajnost je često skrivena suština svakog života – pa i početka Mevlijinog. Rođena podno Jasikovca, gdje sunce jednako grije i siromašne i imućne. Bio je to čarobni prostor njenog djetinjstva i rane mladosti, pejzaži u kojima je gradila uspomene i svoj beskraj. Živjelo se skromno, ali s puno zadovoljstva. Svuda je odjekivao zdrav, vedar smijeh – pun bujnog, kipućeg i neobuzdanog života. Nije željela da odraste; u dječjem svijetu tražila je čaroliju, gdje je mašta bila njena snaga i utočište. Samoživa, radoznala, spretna, originalna i direktna, tražila je smisao u svom postojanju. Kretala se kroz život kao kroz vječno prostranstvo: u širinu, u dubinu, u visinu. Njegujući dinamičnu i često komičnu prisutnost, bila je puna sebe, sva od posebnosti i eterične suptilnosti. Tražeći ljepotu u svakom atomu života, nije podnosila granice, ograde, stereotipe i tabue. Svaki razgovor s roditeljima imao je svoju mjeru i cijenu. Oni su joj ugradili dugoročne emocije i povjerenje u ljude. Majka, nježna i dostojanstvena, spoj stila i manira, s toplinom u rukama i vatrom u srcu, čuvala je ognjište.
Ulazeći u sklad sa sobom i svijetom oko sebe, nikada nije bila ptica u kavezu, već je uvijek pjevala u raskoši svoje slobode, stvarajući čaroliju kroz igru sopstvenog duha. Nije se igrala s lutkama jer im nije vjerovala; radije je trčala s dječacima kroz prašinu, nestašna, ratoborna, živa. Učila je: kad ne ide kako treba – ide kako znaš. Stoni tenis naučio ju je preciznosti, a život refleksima. To je bilo djetinjstvo života koji se ne štedi, već živi do kraja.
Slučajnost je, ponekad, podsvjesna namjera. Svoje snove spakovala je u kofer i oživjela ih u zemlji u kojoj nije bilo potrebe braniti svoj duhovni i svaki drugi identitet. Iskreno i bez kalkulacije, živjela je za posebne trenutke. Davala. Uzimala. Rizikovala. I tako otkrila pravu ljubav.
Danas, uz mnogo dobrih namjera i lijepih želja, traži mjesto gdje se šuti, tiho hodi, njeguje, čita i piše, putuje, odmjerava vrijeme. Piše ono što drugi ne smiju reći. U torbi nosi samo ono što ne stane u dokumente: sebe. Nesređenu, nespremnu, nepogrešivu u svom haosu. Mjesto je ne drži – nosi je ritam u grudima. Nema je nigdje – a ipak, najviše je doma. I ne prestaje da vjeruje da je ljubav jedino čudo na ovom svijetu i jedina stvar za koju vrijedi živjeti. Životni trag joj ne stanuje u brojkama, ni u suhoparnim redovima. On ostaje u mirisu što se pamti, u tragu što se nosi, u otisku što ostaje u srcu drugoga. To je jedina istina koju pamćenje nosi, jedini trag koji traje i nakon što riječi utihnu.
Ima mnogo razloga da bude sretna. Da se osjeća ostvareno, ispunjeno. Privilegija onih koji su, na vrijeme, upoznali sebe. Koji znaju svoj beskraj. Koji znaju kako sunce grije – jednako – sve.
