Ako na našem jeziku piše neko ko je živi dokaz da je intervju autorska forma, onda je to Tamara Nikčević.
Da objasnim to ovako: njeni intervjui ne zavise od onoga što sagovornik odgovara, nego od onoga što ona pita. Tamara će, prosto, izvući i najbolje i najgore od vas. Znam to iz prve ruke: intervju sa Tamarom Nikčević nije šetnja i čas narcizma („ah, kako sam pametan“) nego kombinacija detektora laži i egzorcizma. Težak fifizički posao, između ostalog.
Onda kada Tamara – koja je novinarski klasik – ima sagovornika koji je politički klasik: onda počinje spektakl.
Onda se desi knjiga kakva je „Goli otoci Jova Kapičića“. Sagovornici pretresaju – ne, seciraju – najtraumatičnije događaje iz povijesti Jugoslavije, zemlje koja je, ujedno, i najveći uspjeh i najveća propuštena šansa svih naših naroda i narodnosti, rečeno jugoslovenskom terminologijom. Čine to, dakako, sa najvećom mogućom kompetencijom. A kako i ne bi: pa jedan je akter, druga je „crna kutija“. U vremenu „nakon istine“; u vremenu kada je novinarstvo, od korektora društvene savjesti svedeno na uslužnu djelatnost i potplaćeničku mizeriju, knjiga kakva je „Goli otoci Jova Kapičića“ funkcioniše kao književni tekst prve vrste.
Andrej Nikolaidis